
Motivacija za trening
Kako se motivisati “Eh da mi je samo malo više motivacije za trening. To bi rešilo sve moje muke vezane za izgled i zdravlje…” Možda
Šta će drugi ljudi reći ako krenem u teretanu?
Šta će drugi ljudi reći ako imam višak kilograma?
Šta će drugi ljudi reći ako pogrešno treniram?
Šta će drugi ljudi reči ako se budem nosio činijice i zdravo se hranio?
Šta će drugi ljudi reći ako nemam partnera?
Šta će drugi ljudi reći o poslu koji obavljam?
…verujem da svako za sebe može nastaviti ovaj niz.
Postavlja se onda pitanje kako da se oslobodimo tuđeg mišljenja i živimo u skladu sa sopstvenim željama?
Pre toga, hajde da vidimo odakle potiče ta potreba da se dopadnemo svetu.
Roni je bio naša prva kuca, došao je kada je imao 8 nedelja. Živeli smo u stanu. Prvi i najveći izazov je bio kako da ga naviknemo da obavlja malu i veliku nuždu napolju. Prava borba. Pratili smo ga budno 24/7, izlazili napolje na svaka 2 sata čim smo videli i najmanji znak da ima potrebu za olakšanjem. Za izvršenu nuždu napolju dobio je pohvale, nagradu u vidu hrane i puno pažnje. Dok je sa druge strane po koji put dobio novinama po dupetu za “namerno” uriniranje u stanu. Proces učenja je trajao skoro mesec dana. Posle toga se više nije dešavalo da mu se “omakne” a rodila se i velika želja da izlazi u šetnje.
Roni je naučio, ako sam dobar i poslušan dobijaću hranu, biću voljen, mažen i pažen.
Baš poput njega, svi smo mi nekad bili bebe.
“Kako sam samo mali i bespomoćan…
Hmm, šta mogu da učinim kako bih usrećio svoje roditelje?
Ako vide da sam dobar, verovatno će me voleti, obezbediće mi hranu i neće dozvoliti da umrem u ovom surovom svetu.”
Poslušnost predstavlja osnov za dalje učenje i razvijanje. Malo dete sem što ima benefite od poslušnosti, vremenom stvara obrasce ponašanja i određene navike koje će koristiti dalje u životu.
Međutim, problem nastaje ako se i u odraslom dobu zadrži obrazac razmišljanja “moram da udovoljavam drugim ljudima, kako bih preživeo, dobijao pažnju i ljubav”.
Evolutivno gledano princip je sličan. Uzmimo u obzir naše pretke. Živeli su u grupama, lovili životinje i brali hranu. Što više pojedinaca sačinjava grupu, to je veća mogućnost za preživljavanjem. Veća verovatnoća da će se odbraniti od divljih zveri i ostalih plemena. Biti izbačen iz grupe znači smrt.
Svi ovi strahovi i razmišljanja su utkani i u današnjeg čoveka, što može jednim delom objasniti potrebu da budemo deo grupe.
Iz prethodnih priča se može lako zaključiti da svako od nas ima nesvesnu težnju da pripada nekom sistemu koji ga može zaštiti.
U zavisnosti od toga kojem sistemu se prepuštamo i šta to idealizujemo zavisi i dubina problema u koji ćemo se uvaliti.
Lako je zaključiti da je uloga, ponašanje pojedinca i stav prema autoritetu u svakom od ovih sistema koji budemo opisivali, najvećim delom predodređena u detinjstvu. Upravo u primarnoj porodici se kreiraju obrasci koje koristimo svakodnevno. Do kraja ovog teksta ćemo objasniti u kojoj meri je moguće otkloniti neke nekorisne obrasce i na koji način.
Alber Bandura je kanadski psiholog koji je sproveo eksperiment s Bobo lutkom. U prvoj fazi tog eksperimenta jedna grupa dece je posmatrala kako odrasli ljudi ispoljavaju agresiju na Bobo lutki. Tako što su je tukli, šutirali, vređali… Druga grupa dece je sve to gledala na televiziji. I treća, kontrolna grupa su bila deca koja nisu bila izložena gledanju tog nasilja.
Kasnije kada su tu decu ostavili da budu sama u sobi sa Bobo lutkom desilo je nešto čime se u velikoj meri danas može objasniti generalno ljudsko ponašanje.
Prva i druga grupa dece koja su posmatrala fizičko nasilje uživo ili preko tv-a, ispoljavali su mnogo više nasilja na Bobo lutki od dece u kontrolnoj grupi koja nisu posmatrala nasilje. I ne samo to, već su smišljali i nove kreativnije načine da ispolje agresiju prema toj lutki.
Zaključak je sledeći, čemu se izlažemo toga postajemo deo ili to postaje deo nas.
Šta mislite kako utiče na čoveka sadržaj iz novina ili dnevnika u kojem se u najvećoj meri provlače strašni događaji, katastrofe, ubitstva, neizvestnost, bolesti, strahovi…
Ili bljuvotine koje se prikazuju 24/7 u reality programima.
Može se slobodno reći da se nalazimo u jednom velikom live eksperimentu, samo što ovog puta nije u pitanju Bobo lutka već stvarni ljudi.
Ništa bolja situacija nije na društvenim mrežama. Dovoljno je da neko ima malo iznad proseka broj pratilaca i već staje na pozornicu. Isticanje lepog tela, bogatstva, putovanja, luksuznih stvari, znanja je ono što daje “kredibilitet” jednom idolu. Dok broj lajkova određuje koliko vrediš kao čovek u tom virtuelnom svetu.
Kako onda da se ne javi zavist i mržnja prema onima koji imaju nešto što ja nemam, posledično tome i osećaj niže vrednosti. I svakog dana se podsećaš kako neko nešto ima a ti nemaš. I još ga veličaš i idealizuješ, jer kako da mrziš nešto što i sam želiš da postaneš.
Želja da postaneš isti kao idol ili ga čak prestigneš može da predstavlja ogroman potencijal za motivaciju.
Ako gledamo u kontektsu kako drugi ljudi utiču na nas, postavlja se onda pitanje da li je ta motivacija usmerena na dobijanje nečega što mi sami suštinski želimo ili je to samo da bi dobili nešto što ima neko koga veličamo?
2. Društvo
Tu mislimo na drugare i ostale poznanike koji nas okružuju. Dokle god postoje slični interesi, zanimanja i razmišljanja svih članova, grupa je stabilna.
“Izlazak u grad, svi naručuju pivo, logično da ću i ja isto to uraditi.”
Međutim, šta kada jedan od članova počne da se menja?
Grupa rizikuje da će ga izgubiti, jer ako se promeni možda nađe nekog drugog ko mu više odgovara. A često se provuče i zavist kod nekoga iz grupe prema pojedincu koji se menja.
“Ako ja nemam određenu stvar e pa nećeš je imati ni ti.”
Klasičan primer je kada jedan od ukućana krene da se zdravo hrani i trenira i baš tada svi ostali članovi porodice pojačano krenu da konzumiraju brzu hranu. Ako vide da ga to nije uzdrmalo, krenu prozivke “Šta će ti to u životu, sada izgledaš baš dobro. Koliko dugo već treniraš a nema napretka. Hajde sa nama da se napiješ nemoj biti p**ka…”
Ista struktura komentara se javlja i u ostalim sfera kroz komentarisanje odabira partnera, posla, hobija…
3. Ostali sistemi
Država ima svoje zakone. Narod kulturu i običaje. Ako gledamo u užem smislu tu su i organizacije u okviru kojih postoje određene vrednosti koje se gaje.
Tako naprimer, automatski postaješ crna ovca ako dođeš na slavu i ne ispoštuješ domaćina koji se potrudio da spremi hranu.
Od nekih ljudi se može čuti “Obrok bez mesa, nije obrok.” ili “Daj malo ‘leba uz ovu supu.”
Dok je u nekim drugim kulturama nezamislivo jesti meso određenih životinja, insekta…
Ako odzumiramo još malo, videćemo da je život na našoj planeti sve “brži”.
Brzi internet, telefoni, prevoz (sem kada kada padne kiša a nalaziš se u kolima na Brankovom mostu u 17h prema centru Beograda), brza hrana. Sve je brzo.
Cilj je da se sa što manje uložene energije i vremena, izvuče što više koristi.
Evolutivno gledano, savršena metoda za preživljavanje za vreme oskudice. A sa druge strane i savršena metoda za preterivanje i odlazak u bolest, tako što dugoročno unosiš više nego što možeš da svariš, nebitno da li to bila informacija ili hrana.
“J*ebe mi se za druge ljude, selim se na planinu. Ima da meditiram, da budem nezavistan čovek, da mislim pozitivno i živim srećno do kraja života…”
Savršen scenario za Alisu u zemlji čuda.
Nažalost život nije bajka a čarobni štapići funkcioniše samo u rukama Hari Potera
Danas se propagira to neko pozitivno razmišljanje, eliminisanje negativnih stvari, nezavisnost i potpuna sloboda…
To je isto kao kada bi se Roni, pas iz prvog poglavlja usrao u stanu, dok se ja pravim da to govno tu ne postoji. Neću ga počistiti, jer se naravno ne bavim negativnim stvarima, ali ću zato meditirati i zamišljati da smrad ne postoji. Uz gledanje kroz prozor jer je drveće tako predivno i čarobno da čak neutrališe miris svežeg govanceta pored kauča na kojem sedim.
Dobro malo smo se našalili.
Svakako da nije fora ni nastaviti sa ponavljanjem istih grešaka iz prošlosti i prilagođavati se svakome.
Iskustvo svakoga od nas govori da su nam drugi ljudi očigledno važni ako već u tolikoj meri utiču na naše emocije i ponašanje. Društvena smo i socijalna bića.
Jeste svako od njih nas može povrediti, odbaciti, ismejati, ignorisati i onda težimo da to sprečimo tako što gazimo preko sebe. Ali isto tako svaki odnos nosi sa sobom i dozu ljubavi, poverenja, smeha, razumevanja, dobrog raspoloženja.
Zato vam dajemo 3 saveta kako možete sve ovo o čemu smo pričali iskoristiti i stvoriti jedan harmoničan odnos sa ljudima koji vas okružuju.
Internet i tv mogu da nas vode i u jednom i u drugom smeru.
Prva opcija je da hraniš svoj mozak dramom, strahom i nasiljem.
Dok sa druge strane možeš iskoristiti obilje informacija koje su ti dostupne na klik, da naučiš neki novi jezik, usavršiš posao, pokreneš novi posao, započneš novi hobi, nađeš nove prijatelje…
2. Biraj ljude sa kojima se družiš
“Ti si prosek 5 ljudi sa kojima provodiš najviše vremena.”
Ako želiš da kreneš u teretanu i hraniš se zdravo, druži se malo više sa nekim ko je već u tome ili jednostavno uzmi sebi trenera koji će ti biti oslonac i podrška (više informacija o samoj saradnji sa trenerom možeš videti na linku.)
Ako želiš da izgradiš privatan biznis, nađi nekoga ko je to već uradio ili plati biznis mentora.
Ako želiš da središ emocije i haosu u glavi, imaj pored sebe partnera, nekoga ko ti je pravi prijatelj ili idi kod terapeuta koji je stručan u davanju podrške tog tipa.
Princip je isti u svakoj sferi, neko je već ugazio put kojim ideš, pitanje je samo da li želiš da vidiš taj put.
3. Prihvati da je crno isto kao i belo sastavni deo života
Ovo je možda i najteži deo slagalice. Kada prihvatimo da smo i mi sami ti “drugi ljudi” koji utiču na ponašanje okoline, moći ćemo da sklopimo širu sliku.
Niko nije dužan da zadovoljava tvoje želje, ni da se ponaša po tvojim moralnim principima i načelima, ni da te voli i poštuje.
Isto tako ni ti nisi u dužnosti da to radiš drugim ljudima.
Okej je da odbiješ u nečemu osobu koju voliš i koja ti znači. Isto tako je okej pristojno se ponašati i uvažiti mišljenje nekoga ko ti na prvu loptu nije simpatičan.
Prihvatiti da prema nekome gajimo kako negativne tako i pozitivne emocije, nije nimalo lako. Ali kada se konačno dođe do istine, ta istina postane oslobađajuća. Nestaje jedan teg koji je vezan lancima oko noge i tek kada ga više nema vidimo koliko je to uticalo na sve što smo radili u prošlosti.
Kako se dolazi do toga?
Rekli smo da čarobnih štapića nema.
Nekome to dođe prirodno kroz odrastanje, nekome kasnije u srednjem dobu ili starosti.
A ako želiš da radiš aktivno na izgradnji svojih granica i na unapređenju odnosa sa drugim ljudima onda su terapeutski razgovori (klik na link ako te interesuje kako to tačno funkcioniše) najbolja moguća opcija kojom možeš sebe nagraditi.
Kako se motivisati “Eh da mi je samo malo više motivacije za trening. To bi rešilo sve moje muke vezane za izgled i zdravlje…” Možda
Danas živimo u vremenu gde se stvari jako brzo odvijaju. Pojavom nove tehnologije i pametnih telefona sve je postalo ubrzano. Informacije su lako dostupne, ostvarivanje
Izrada sajta Zeus Digital / Djordje Banjai